Piše: Irina Kovačević, dr. med. vet, spec. univ. mag., ZenVet, Zagreb
Preuzeto sa portala Zdrav Život
Ima vlasnika pasa i mačaka koji ne mogu shvatiti da njihovi ljubimci moraju imati uravnoteženu i izbalansiranu prehranu. Što je najgore, takvi misle da čine dobro kad ljubimcima daju jesti sve i svašta, od ostataka sa stola do slastica. Nažalost, takve loše prehrambene navike mogu osim pretilosti potaknuti i pojavu dijabetesa, ali nasreću, unatoč bolesti, psi i mačke mogu imati normalan život.
Šećerna bolest je kronični endokrinološki poremećaj koji znači trajnu hiperglikemiju, odnosno stalno povišenu razinu šećera (glukoze) u krvnom serumu. To trajno povišenje razine glukoze u krvi posljedica je apsolutnog ili relativnog pomanjkanja, tj. nedostatka inzulina, koji je najvažniji anabolički hormon u organizmu jer omogućuje glukozi kao najvažnijem izvoru energije da uđe u stanicu i tamo bude pretvorena u mast, bjelančevine ili glikogen. Izlučivanje inzulina kontrolira razina glukoze u krvi, pa se u fiziološkim uvjetima inzulin izlučuje kada razina glukoze u krvi poraste. Do pomanjkanja inzulina dovodi smanjena proizvodnja, smanjena osjetljivost ciljnih tkiva ili problemi u prijenosu inzulina.
Šećerna bolest se dijeli na tri osnovna tipa:
TIP 1 – primarni ili dijabetes melitus ovisan o inzulinu (nastaje zbog apsolutnog manjka inzulina)
TIP 2 – sekundarni ili dijabetes melitus neovisan o inzulinu (neosjetljivost na inzulin, odnosno relativan manjak inzulina)
TIP 3 – subklinički ili poremećena tolerancija glukoze.
U pasa je gotovo uvijek riječ o dijabetesu melitusu tip 1, dok se u mačaka uz tip 1 u manjem postotku pojavljuje i dijabetes tipa 2.
Točan uzrok dijabetesa nije poznat, no smatra se da na njegovu pojavu u pasa mogu utjecati genetska predispozicija, autoimuni poremećaji, višak hormona kod kuja, pankreatitis, hiperadrenokorticizam, hipotireoza itd., a u mačaka debljina, hiperadrenokorticizam, amiloidoza Langerhansovih otočića, akromegalija i hipertireoza.
Statistički, psi najčešće obolijevaju od 7. do 9. godine, a nešto češće nesterilizirane kuje. Često su to pretile životinje, a prema pasmini pudli, koker španijeli i jazavčari. U mačaka dijabetes je češći u muških mačaka, kastrata i najčešće u pretilih životinja. Pasminska povezanost, tj. učestalost nije pronađena.
Ono što vlasnici najčešće primijete u svojih ljubimaca i što je osnova kliničke slike dijabetesa su pojačano žeđanje i posljedično pojačano i učestalije mokrenje.
Životinje unatoč jakom i dobrom teku mršave, pomalo su bezvoljne, a nerijetko su i depresivne i slabe. Ono što je najčešći povod za posjet veterinaru su promjene na očima poput zamućenja leće. Nerijetko se u anamnezi spominje i povraćanje, propadanje mišićne mase, neuredno krzno te prhut. Na temelju takvih navoda veterinar će posumnjati na šećernu bolest i započeti pretrage.
Dijabetes se dijagnosticira na temelju prisutnosti kliničkih znakova kompatibilnih sa šećernom bolesti uz trajnu hiperglikemiju i glukozuriju.
Sami klinički znakovi mogu često zavarati jer se slični mogu pojaviti i kod brojnih drugih bolesti, npr. povećan tek uz gubitak težine kod egzokrine insuficijencije gušterače, sindrom poliurije/polidipsije, gubitak mišićne mase i gubitak težine kod zatajenja bubrega itd.
Prisutnost hiperglikemije, osim šećerne bolesti, prati i mnoga druga stanja. U mačaka nije rijetko povećanje razine šećera uvjetovano stresom (npr. i vađenje krvi može dovesti do hiperglikemije). Upravo je zbog svega toga za postavljanje dijagnoze nužno uzeti u obzir kliničku sliku, odnosno znakove bolesti te ih spojiti s trajnom i perzistirajućom hiperglikemijom i glukozurijom (prisutnost šećera u urinu).
Postavljanje dijagnoze dijabetesa melitusa u većini slučajeva nije problem. Iznimka su slučajevi granične hiperglikemije koja se obično otkrije rutinskim pretragama krvi.
Nakon postavljene dijagnoze slijedi određivanje doze inzulina te terapija inzulinom, koju u pravilu trebaju gotovo svi psi i mačke. Psima se inzulin daje od dva do tri puta na dan, uz ujednačen i izbalansiran obrok, a mačkama u pravilu jedan put na dan. Za te potrebe najbolje je životinje hraniti s već gotovom medicinskom hranom koja ima povećan udio vlakana (topljivih i netopljivih), što omogućuje sporije probavljanje hrane, a time i održavanje koncentracije šećera u krvi. Količina hrane određuje se prema tjelesnoj težini pacijenta i dijeli se na dva ili tri dnevna obroka uz koja se aplicira inzulin.
Važno je da obrok bude uvijek isti (isti proizvođač – jednak sastav hrane, isti oblik hrane suho/vlažno, ista količina) jer je i doza inzulina ista. Davanju inzulina uvijek mora prethoditi obrok.
Ako životinja ne jede, nema ni aplikacije inzulina. Povrati li ljubimac obrok u kojemu je inzulin, vlasnik ga treba hitno odvesti veterinaru. Veterinar obvezno treba naglasiti vlasniku da nikada na svoju ruku ne smije mijenjati dozu ili vrstu inzulina, te ga svakako treba educirati o simptomima i hitnoj pomoći pojavi li se hipoglikemija (nagli pad šećera u krvi). Najčešći simptomi hipoglikemije su opća slabost, gubitak svijesti, ataksija, veslanje nogama. Uoče li se ti simptomi, životinji odmah treba na usta dati neki oblik šećera (med, otopinu šećera, čokoladu) i nakon toga što prije otići veterinaru.
Inzulin je osnova terapije u pasa i mačaka sa šećernom bolesti. Uz inzulin, najvažnija u liječenju je prehrana. Također, važno je vlasnicima naglasiti da kretanje smanjuje šećer i pomaže uklanjanju simptoma bolesti.
U liječenju šećerne bolesti ljubimaca bitna je suradnja veterinara i vlasnika. Vlasnici su ti koji će započetu terapiju nastaviti provoditi svakodnevno. Važno ih je educirati o samoj bolesti, onome što ona nosi te mogućim komplikacijama poput dijabetičke ketoacidoze, hipoglikemije, akutnog pankreatitisa, hiperosmolarne kome, katarakte i usporenog cijeljenja rana.
Iako se mnogima ovaj opis čini kompliciranim i dobar dio vas ne vidi smisao u liječenju ili misli da se ne može ovim baviti, vjerujte mi, sve je mnogo jednostavnije nego što zvuči. Najteži dio je doći do dijagnoze i pravilne terapije, a nakon toga uz malo dobre volje i puno ljubavi doziranje obroka i davanje inzulina vrlo će brzo postati rutina. Zato ne dižite ruke od svojih ljubimaca jer vam nedostaje samopouzdanja ili zato što vam se briga o bolesnom ljubimcu čini kompliciranom. Istina, riječ je o teškoj i neizlječivoj bolesti, ali ona se može uspješno kontrolirati, a ljubimci s njom mogu godinama normalno i sretno živjeti.
I zapamtite, piju li vaši pas ili maca više vode, više mokre, imaju li jaaako dobar tek unatoč kojemu mršave ili zamute li im se očne leće – trk veterinaru! Pravodobna dijagnoza uvelike će olakšati život i vašem ljubimcu i vama.